ISTRANIN KOJI JE SPASIO RIMSKU IMPERIJU OD RASPADA

Predlozak :

Odnosi izmedju Rima i Ilira u cjelini i u toku vijekova, bili su zagonetni ali ne i neshvatljivi. U ukupnosti onoga sto su latinski pisci presutjeli, minimizirali ili ocrnjivali u vezi s Ilirima pa i velikim ljudima Ilirije koji su u nekoliko navrata odlucili o sudbini Rimskog carstva, posebno je zagonetan njihov odnos prema Marcusu Vipsaniusu – Agrippi – Oktavijanovom alter-egu, koji je u kljucnoj pomorskoj bitci kod Actiuma odlucio o sudbini Imperiae Romanae da bi zatim ucvrscivao mir u ujedinjenoj Imperiji i – gradio velebne gradjevine, prometnice i vodovode u Rimu i drugdje.

Odnos izmedju Ilira i Grka zbio se je u znaku filijacije – uz mnoge povijesne izvore cak i na latinskoj strani, velika srodnost izmedju ilirskog i grckog jezika to dokazuju i dan danas. Najvise podataka o Ilirima sacuvano je u grckim izvorima ili izvorima koje su u doba Rima zabiljezili i ostavili nam u amanet grcki pisci i kronicari. A kad se i najkredibilniji latinski izvori osvrcu na ilirsku stvarnost, oni nekad otvoreno a nekad i presutno navode ono sto su Grci zabiljezili. Manija latinskih kronicara ima neceg postojanog : uporno razdvajanje ilirskih plemena i ignoriranje Ilira, a na drugoj strani i pridavanje Grcima onog sto ne pripada pojmu Ellen. Kad nisu mogli zanijekati cinjenicu da su Dmitar Hvarski i Baton Daisitihatski bili vodje ukupnosti ilirskih zemalja, oni su jednostavno presucivali i ilirski jezik, i tako sve do Tridentskog koncila 1545-52), kad je ilirski jezik postao zastitom interesa Rima u odnosu na Bizant, premda samo na vjerskom planu…

Buduci da znamo, prema onome sto nam je ostavio zapisano Polybios o odnosima izmedju kraljice Teute i njezinog vojnog zapovjednika Dmitra Hvaranina, Iliri su i te kako bili pismen narod i na svom jeziku su vodili i ratnu korespondenciju. No, kako nam ostavi zapisano Tit Livije (v. TL ‘HR’.VI, 40,29.), o tome da je u Rimu bila uprilicena pucka veselica paljenje etruscanskih zapisa i spisa u velikoj kolicini, a kako je to radio , naprije Caesar koji je, povodeci se primjerom Aleksandra u Persepolisu, zapalio aleksandrijski ‘Muzeon’ a i Oktavijan u svoje vrijeme, kad je trebalo unistiti sve zapise koji nisu slavili rimske bogove, nije iskljucivo da je tako nesto bilo i s ilirskim arhivama i to posvuda gdje se rimski pogani mogli doprijeti.

Uostalom, uz pomoc Ovidija, i Julije Caesar je pretvoren u potomka legendarnog Eneje iz grckih epova. U tom smislu nije osobito enigmatican latinski pristup Agrippinoj biografiji, to je latinske perverzije, da presute ili zabasure kako podrijetlo Agrippe tako i njegov u domovinu, dok se njegovi uspjesi najcesce pripisuju Oktavijanu Augustu a koji su bili nemoguci bez genijalnog stratega Marcusa Vipsaniusa Agrippe. Kako i zasto ? Pokusat cemo to uciniti ociglednijim u ovom, novom pristupu agrippologiji.

Podrijetlo Agrippe :

O Marcusu Vipsanius-u Agrippi mnogo je pisano uglavnom lapidarno i ‘usputno’ jer smatralo se je da je on bio instrumenat u rukama genijalnog stratega, Caesarova necaka – Oktavijana Augusta. No u novije vrijeme napisano je i objavljeno oko desetak monografija o Agrippi i to u naporima kolekcije sitnih podataka kod Njemaca, Talijana, Engleza i Francuza. U nizu tih monografija, uzet cemo u obzir sintezu svih drugih Francuza Jean-Michel Roddaz : « Marcus Agrippa », u izdanju prestizne Ecole française de Rome, 1984.

Nije utvrdjeno sa sigurnoscu kojeg datuma i godine je rodjen Agrippa ni gdje je on rodjen, pa ni to zasto je on nazivan Marcus, a prizvan Vipsanius s nadimkom Agrippa. Buduci da je jos Plinije Stariji ustvrdio da je Agrippa umro u svojoj 51. godini zivota, a kako je umro -12. godine pr. Kr., izracunato je da je morao biti rodjen « izmedju 64 i 62 pr. Kr. « . Pa buduci da je Oktavijan rodjen 63 pr. Kr., Agrippa je bio njegov vrsnjak. Oni su u mladim danima bili i poznanici pa i prijatelji, sto potice na dodatnu upitnost o podrijetlu i staleskom statusu Agrippe buduci da je Oktavijan ponikao iz stare patricijske loze etruscanskog podrijetla, dok je rimska aristokracija ignorirala Agrippu, a kasnije kad se je istaknuo svojim strateskim sposobnostima, podrugljivo su ga, i ne samo radi siromasnog stanja, nazivali ‘novus’, tj ‘uljez‘. Bio je zna se plebejac kojeg sve zasluge nisu mogle uvesti u visoko rimsko drustvo i njegova jedina mogucnost da se snadje u visokom drustvu bila je neraskidiva veza s Oktavijanom.

Francuski autor monografije o Agrippi, Jean-Michel Roddaz je iscrpno naveo razna pogadjanja drugih autora monografije o Agrippi kao jednom od najvecih rimskih stratega – kako o znacenju njegovog cognomena (nadimka) Agrippa, tako i o kraju iz kojeg potjece, a i o njegovoj obitelji.

Na vecinu od onih koji su pokusali objasniti odakle Agrippi taj nadimak, utjecala je tvrdnja Plinija Starijeg da to dolazi iz cinjenice da je Agripa rodjen na neprirodan nacin – na noge, a ne na glavu (v. PS NH, VII,45).

N.B. I za Julija Caesara prosirena je, bez obzira sto je u visokim patricijskim krugovima svatko poznavao Aureliju, Cesarovu majku, smijesna legenda o tome da su Caesar a nazivali tako jer da je iz trbuha svoje majke izvadjen – carskim rezom (.v monografiju « Jules Caesar » par Jerome Carcopino, AF, Paris, réédition en 1974, ch. La formation de César’) .

U tu protuprirodnu pricu o ‘radjanju na noge‘ nije moguce povjerovati, buduci da se nista ne zna pouzdano o Agrippinoj materi, pa ni o mjestu gdje je rodjen, a kamo li o tako nastranom nacinu da se nadje u svijetu i jos i u Rimu. Kod Latina je nerijetko igra rijeci imala prednost pred zdravim razumom. Tu se radi vjerojatno o ponizavanju tog stranca i uplivnog covjeka. Jos gore poruge kolale su i o Caesaru.

Iz prikupljanih podataka o tome odakle potjece Agrippa buduci da se u Rimu u vrijeme njegove mladosti ne spominju njegovi roditelji, a u ranoj mladosti ni ona sam, premda je na samom pocetku skolskog doba postao Oktavijanov poznanik, a zatim i prijatelj, pa i Oktavijanov pravi alter-ego, na kraju, J-M. Roddaz uzima dvije mogucnosti koje mu se cine vjerojatnije od drugih : Agrippa vjerojatno potjece iz Istre, moguce je kako tvrde neki tvrdoglavo i bez ikakvih dokaza, da je rodjen u Assisiumu u Umbriji (v. Htp//wikipedia, s.3). No, u samoj monografiji, J-M. Roddaz tvrdi da se taj isti naziv nalazi i na nekim « natpisima u Dalmaciji » (J-M-R. ‘Agrippa’, str. 26/27). Kakvo bi izvorno znacenje mogao imati taj nadimak ?

Plinije Stariji je prvi pokusao ‘objasniti’ ono sto ni sam nije razumio, kad je nadimak Agrippa, pozivajuci se na grcki jezik, to protumacio kao ‘vir rusticitati’. Dokazao sam (u svojoj « Panoniji »), da ilirski i grcki jezik potjecu iz istog korjena i da su bliski srodnici s medskim jezikom. Uzmimo u obzir medsku rijec « angra », koja, prevedena na grcki glasi  « agrios » (na neoilirskom, hrvatskom gadan, pogrdan), ispostavit ce se da, ukoliko nadimak Agrippa potjece iz tog drevnog pojma, ima znacenje « gadan, zastrasujuci ». No Agrippa je bio – to pokazuju svi sacuvani kipovi iz njegova vremena – lijep covjek. Dakle ne radi se o izgledu tog tako nazvanog covjeka.

Uzmimo ovdje jos i slijedece grcke izvedenice : agros = polje, njiva, livada ; agrios = seljak ; agriaino = zapusten, divlji, okrutan ; agriopos = mrka pogleda, neugladjen, ljut ; agrioos = nekulturan, prostak. No, uzme li se u obzir da je bas Agripa najzasluzniji, i to kao profinjeni arhitekt, za izgradnju brojnih spomenika od kamena i mramora i ne samo u Rimu, tesko je prihvatiti podrugljiv naziv za covjeka koji je ‘od Rima od cigli nacinio Rim od mramora‘, kojeg je prosto obozavao sam Oktavijan August. Otkud dakle nadimak Agrippa ?

Citirajmo ponovno Plinija Starijeg : « vir rusticitati propior, quam deliciis » (v. PS. HN, XXXV,25).

(seljacki vise nego ugladjen). No da Agrippa nije bio i to kao pripadnik uzeg kruga Oktavijana dovoljno ugladjen, ne bi mu August dao za suprugu svoju kcer Juliju, jer po ‘Zakonu s 12 tabla’ bla su ogranicena prava strancima doseljenicima u Rim – VI,5)*. U latinskom rijec ‘rusticitati‘ ima znacenje ‘izvorno prirodno‘ , a u slucaju ‘villa rustica‘ oznacava i ukus onih bogatih i otmjenih Rimljana koji izvan grada imaju svoje rezidencije. I na kraju, ne znajuci izvorno znacenje nadimka Agrippa, Plinije Stariji se je pozvao na grcku rijec ‘agriopos‘ pa to preveo na latinski rijecju ‘rusticitas‘ u znacenju ‘neugladjen, divlji‘. Ima li drugih mogucnosti da se protumaci podrijetlo nadimka Agrippa ? Kolika je bila ozbiljnost rimskih pisaca i o suvremenim ljudima i dogadjajima, dovoljno govori i floskula da je Caesar bio potomak nekog Iula, sina legendarnog Eneje iz grckih epova (v. »J-C. » –J.Capriano, s. 13.). Dvorski laskavac Publius Virgilius Maro napisao je kilometarski ep »Eneida » da ‘dokaze’ kako je Enejino potpomstvo doslo u Italiju i tu dalo – Caesara, a usput i Augusta…

Znamo da Grci sebe nikada nisu nazivali Grcima, nego li oduvijek i uvijek nazivom Ellen. Prvi koji je Grke nazvao imenom Graii (najprije one u Arkadiji, za koje se zna da su bili tu doseljeni ilirski Dorani) bio je Virgilije, u poeziji. Naziv Agraii zatim navodi i Plinije Stariji kad tvrdi « Od stanovnika Grajskih Alpa potjecu grcki Graii. Te ‘Grajske alpe’ se danas zovu Gorski Kotar. Tu ispod tih Alpa nalazi se drevna Tarsatica do koje su dopirali Argonauti na svom Jantarnom putu. Taj dio Ilirije bio je najmanje pod utjecajem stranih sila i okupatora, jer je bio tesko pristupacan. I uvijek je imao sudbinu slicnu onoj u Istri**.

Podrucje koje su u legendarna vremena nastanjivali Graii dopiralo je sve do rijeke Rase. Na tom podrucju nadjeni su ostaci pradavnih stanovnika a posebno iz doba predrimske, pa i pocetkom rimske dominacije. Na mjestu danasnjeg Lovrana najstarije ljudsko staniste tipa ‘villa rustica‘ bila je prostrana villa Marcusa Vispaniusa Agrippa-e. Arheolozi smatraju da je ta vila bila prvotnim zacetkom danasnjeg grada Lovrana. N.B. Da li je slucajno Agrippa bas tu, na tlu starih Argonauta dao podici svoju velebnu nastambu? Odgovor na ovo pitanje samo bi potvrdio tezu o Agrippinom istrarskom podrijetlu I to iz plemena Agriana , tj.Argonauta (v. WWW Lovran je gradic u Primorsko-goranskoj zupaniji – Povijest)..

Ukoliko uzmemo taj naziv za Marcusa Vipsanius-a Agripu, onda je to nasuprot poruge – laskav nacin da se nazove jedan potomak Argonauta, simbola legendarnog pomorstva, a sto su Rimljani, a posebice Oktavijan August i te kako znali i cijenili. Nadimak Agrippa je, najvjerojatnije, naziv pripadnika junackog plemena Agrijskih argonauta. A ako je to tocno, onda bas ta cinjenica pojasnjava sav Agrippin zivot – od postanka do smrti !

Vipsanius ?

Uz to i takvo objasnjenje nadimka Agrippa predstoji i shvacanje njegova petronima Vipsanius koje se ne spominje u rimskim izvorima i spomenicima koje je on dao graditi, a koje je njegova sestra Pollia, nakon njegove smrti dala uklesati na Agripin spomenik u Rimu, na kapiji na Marsovoj poljani, davno srusenog ali opisivanog u antickim zapisima.

J-M. Roddaz pokusava raspresti i tu smrsu u nastojanju identificiranja osobe Agrippa i njegova podrijetla, jer sav njegov zivot je mozda definiran tim specificni nazivima iza njegova imena Marcus (od naziva more i mornar, bilo je u Ilira i imena Moro, koje je u latinskom prevedeno u Marco – Marcus bi, na ilirskom bio Mora s’n, a i Moro i Maras su imena i prezimena dosta cesta i u nase vrijeme).

Navodi misljenje njemackog strucnjaka za anticku povijest Reinholda, koji je podrobno proucio epigrafiju tog doba i utvrdio da se patronimi na -anius najcesce susrecu na podrucjima izmedju Veneta i Dalmacije. Stoji mogucnost da bi Agrippin patronim mogao doci od naziva njegova plemena ili mjesta podrijetla.

Uz malu vjerojatnost da bi se mjesto Agrippina podrijetla moglo nalaziti na tlu Italije, uz apsolutno nepostojanje ikakve sigurnosti, ostaje nam pokusaj da nadjemo na karti ondasnjih prostora ‘izmedju Veneta i Dalmacije’ (gdje je nadjeno nekoliko lapidarnih zapisa s tim nadimkom, koje je proucavao njemacki arheolog M.Reinhold). Grad ciji je naziv najblizi Agrippinu patronimu Vipsanius je danasnji istarski grad Visnjan. Stoji primjedba da to danas zvuci pomalo ‘moderno’ za ono vrijeme, no prvi spomen Visnjana potjece iz godine 1003, a to znaci da je taj grad pod tim nazivom postojao i u prvom mileniju. Uostalom tu se arheolozi u Visnjanu pronasli ostatke kulture bakarnog doba, a tu su i spomenici iz Antike. Naziv mjesta Visnjan dolazi najvjerojatnije od korjena ilirske rijeci « visan », tj grad na uzvisini. Latinska transkripcija je ilirskog samoglasnik ‘s’ pretvorila u ‘ps’ ( grcko slovo ‘psi‘ je na ilirskom izgovarano ‘ »«  (sch), a latini, koji nemaju taj samoglasnik, su ga prepisivali slovima ‘ps’. Tako je naziv Visnjan ostao ustvari nepromijenjen vise od dvije tisuce godina.

Kako povezati lokalitet Visnjan s Rimom i Agripino pojavljivanje u Rimu ?

Ovdje se trebamo podsjetiti na cinjenicu da je samostalna ilirska kraljevina Istra, u vrijeme svog zadnjeg kralja Epulona, koji je stolovao u gradu Nesactiumu (danas, navodno, arheoloski lokalitet koji istrani – sjevero-istocno od Pule – nazivaju Vizace). Nakon toga Istra se polako prilagodjava Pax Romani i Istrani se pojavljuju u raznim strukturama rimskog drustva, kako u vojnim postrojbama tako i u vojnim ucilistima, a zatim i u visokom drustvu pa i u Senatu, a da nikada nisu dopustili da se mijenjaju njihove osnovne etnicke odlike, za razliku od Veneta..

Stoji mogucnost da je Marcus, buduci Vipsanius Agrippa dospio u Rim kao sin istarske obitelji koja je vec ratovala pod rimskim orlom u sastavu viteskih postrojbi. Jer tako se moze objasniti cinjenica de je Marcus odabran da pohadja vojno uciliste u Rimu i sprema se za vise vojne duznosti na celu ilirskih postrojbi. Dakle, on u Rimu nije bio rodjen, nego li je tu dospio kao mladic u skolskoj dobi i pohadjao je vojno uciliste na kojemu je bio upisan i Oktavijan, buduci August. Cinjenica je da su se Oktavijan i Marcus brzo sprijateljili i da je to prijateljstvo raslo paralelno s njihovim promocijama. Zna se da su oba i to u isto vrijeme bili ucenici i vrsnog rimskog ucitelja retorike Apollodora Pergamskog (.v. J-M. Roddaz ‘MA‘, s.23-33).

Ocito se je Agrippa pokazao odlicnim ucenikom u vojnom ucilistu u Rimu pak je, kao i Oktavijan, bio poslan na Visoku pomorsku skolu u Apolloniju (danasnji albanski gradic Pojan nedaleko od Tirane) kao ilirsko brodogradiliste i pomorska baza kroz niz stoljeca u prvom mileniju pr. Kr.. Tu je, u urodjenoj vjestini Agrippe Oktavijan nasao svoj ideal i uzor sto je njemu bilo potrebno da mogne ispuniti Cesarovu ambiciju da mu njegov rodjak Oktavijan postane nasljednikom i na polozaju Imperatora.

Rimski patricij etruscanske krvi, Oktavijan je toliko bio siguran u prijateljstvo Agrippe koji ga je uveo u tajne pomorskog ratovanja, pa ga je polako uvodio u hermeticnu sredinu vladajucih krugova u Rimu. Agrippu su prezirali i odbacivali samo rimski aristokrati ***(koji su ga podrugljivo nazivali ‘novus’ , pa cak i ignobilis – tj. prostak, stranac, nitkov (dok Cl 5, VI. table doseljenike naziva casnim nazivom hostis ili peregrinus), ali je on po svojim vezama s Oktavijanom i vojnickim uspjesima postao vrlo popularan, kao pravi sin plebsa, pa je kao njegov predstavnik, postao gradski oedilus (gradonacelnik) a kao Tribun usao je i u Senat. Njegov nadimak Agrippa, s konotacijom covjeka roda Argonauta je sigurno bio njegov najbolji adut u tom cangrizavom drustvu napuhanih aristokrata i ostalih narcisoidnih ‘clarissima’.

Prezirani Agripa postade slavodobitnik !

Marcus Vipsanius AGRIPPA

U odnosima Oktavijan – Agrippa mozemo uociti kako je u stvarnosti funkcionirao odnos « primus inter pares ». I kad su, na vrhu obnovljene Res Publicae, djelovali duumvirat i triumvirat koji su proizveli trzavice a iz njih i kraj Gradjanskog rata koji je poceo Caesarovim uvodjenjem ‘dozivotne diktature’, a zavrsio obnovom principata, kad je Oktavijan posao – Caesar August, odnosno August kao imperator s nasljednim pravom. Oktavijan to sigurno ne bi postigao bez neprocjenjive Agrippine pomoci i ne samo Agripinim doprinosom pobjede u pomorskoj bitci kod Actiuma nad Antonijem i Kleopatrom.

Prilikom sukoba izmedju Cezara i Catona u Africi, karte su bile rasporedjene po pravilu podloznosti i posluha nizih vojnih zapovjednika visima. Pa kako se je u ukupnosti Catonovih snaga nasao i neki ‘brat Marcusa Agrippe’ (rijetlki podatak da je u rimskoj vojsci bilo jos Istrana, nakon Catonovog poraza taj Agrippin brat je bio zarobljen. Oslobodjen je na trazenje Cezarovim posebnim pomilovanjem na trazenje Oktavijana. Sam Agripa, ocito, nije bio u Catonovim postrojbama, ali se spominje medju Cezarovim viteskim jedinicama u povodu izbijanja oruzanog sukoba izmedju Cezarovih snaga i snaga njegovog deklariranog protivnika Sextusa Pompeja (46 – 45 pr. Kr). I kljucnoj bitci medju tim dvjema vojskama nalazio se je i Oktavijan i Agripa – na Cezarovoj strani.

Nakon te kljucne pobjede (o kojoj Cezar disertira u svom djelu ‘De bello civilo‘), Cezar je shvatio da raspolaze s manjinom pomorskih snaga od svojih protivnika pak je odlucio da hitno posalje u Pomorsku akademiju u Apolloniji (danas Pojan blizu Tirane) Oktavijana i Agrippu. Visoko skolovanje iskusnog Agrippe i njegova godisnjaka Oktavijana, koji se postuju i odlicno snalaze, zajedno, na ratnom popristu, u toj neusporedivo renomiranoj ilirskoj Pomorskoj akademiji trebalo je uz novo stjecanje znanja jos i iskustvo u manevriranju raznim plovilima na otvorenom moru i po uvalama. Izmedju teskih galija i lakih liburna koje je Agrippa teoretski mogao dozvati u pomoc s istocnih obala Jadrana. Sretna okolnost je i postojanje vec postrojenih legija na podrucju Makedonije, koje je Cezar kanio poslati na Tracane i Dacane da ostvari dominaciju i na zapadnim obalama Crnog Mora.

Nakon neuspjesnih pokusaja da slomi Ilire svojom pomorskom silom, Caesar je shvatio da je rimska pomorska strategija zaostala za ilirskom, pak je odlucio da posalje u Visoku pomorsku akademiju u Apolloniji na juznoj ilirskoj obali ucenike, da tamo steknu i razviju znanje iz ratnog pomorstva. Buduci da je malo vjerojatno da je Oktavijan govorio ilirski, s njime je poslan u Apolloniju Agrippa koji je imao sva svojstva da pomogne Oktavijanu da se snadje u ilirskoj sredini. Njegovo poznavanje ilirskog jezika bio je, ako ne najvazniji, a ono odsudan faktor da u svim odnosima s Ilirima bude pri ruci Oktavijanu, Caesarovu necaku.

U toku sestomjesecnog naukovanja sloznog tandema Oktavijana i Agrippe u Apolloniji, stize iz Rima vijest o smrti Julija Cezara (44 g. pr.Kr). Ovdje stari poganski pisci ubacuju legendu o tome da je Oktavijan isao po savjete kod ilirskog astrologa Theogenes-a, koji je Agripi ‘prorekao’ sjajnu buducnost, dok se je poklonio do zemlje pred Oktavijanom kojeg ceka izuzetna sudbina. N.B. Nesto slicno spomenuo je i Herodot prije preko cetiri stotine godina, anegdotom o ilirskom proroku Deiforu i njegov sin Eveni, koji se je svojim prorostvima bio jako obogatio (H. ‘H’, IX,92).

Oktavijanovi bliski suradnici, Agripa i Quintus Salvidienus Rufus su predlagali Oktavijanu da povede legije stacionirane u Makedoniji i da obracuna s protivnicima Caesara i oslobodi Rim od njihova pritiska, no Oktavijan je radje zaigrao na kartu privatnog posla, diskrento, na trgovackom brodu, kako mu je porucila njegova obitelj iz Rima, sa svoja dva prijatelja on je dospio u Rim. Tu je shvatio zasto mu je njegova obitelj savjetovala umjerenost, a to je, jer je ljubomorna rimska aristokracija bila umjesana u plan urotnika da ubiju Julija Cezara.

Julije Cezar je ostavio posebnu Oporuku u kojoj je svog tetkica Oktavijana proglasio svojim posvojenim sinom i nasljednikom. Agripa je posao s Oktavijanom da mu pomogne da dobije Cezarovu oporuku i na temelju nje uspostavi ovrhu dobavene Cezarove, tri cetvrti od ogromne imovine, pa i cezarova imena i titule. Imao je pravo da se sluzbeno naziva Julius Caesar, no on je radje htio steci slavu svojim imenom Oktavijan, pa je cekao da sazriju prilike da mu sam Senat ponudi Cezarovu titulu.

Uvjeti oko naslijedja ubijenog Cezara su tek pravno bili definirani, ali Oktavijanu i njegovom alter-egu u vojnim stvarima trebala je podpora legija, jer pravo je valjano samo kad ga jamci dostatna sila. Stoga su dobro platili rimske legije stacionirane u Makedoniji, koje je Caesar pozicionirao bas tu, s nakanom da odatle krene najprije na Tracane, a zatim i na Dacane. U toj situaciji Oktavijanu i Agrippi se je pridruzio i vrlo bogati rimski gradjanin Mecena, ratni profiter zbog pljacke po Egiptu, proslavio se je svojom luksuznom rezidencijom ponad slapova rijeke Tivoli, a pristupio je Oktavijanu i Agripi kao zapovjednik viteskih postrojbi bez obzira sto mu je Oktavijan August uzeo suprugu kao svoju priloznicu i bez obzira sto je bio ljubomoran na Agrippu kome je Oktavijan dao za zenu svoju kcerku Juliju. No to saveznistvo je bilo manje vazno od pokusaja da poravna svoje nemale razlike s politikom rimskih vojskovodja Marka Antonija i Lepida (god.43 pr.Kr) u dogovorenoj obvezi da obnove Republiku. Tako je nastao znacajni premda kratkotrajni Triumvirat, po uzoru na onaj Julija Caesara (Caesar, Pompee i Crassus. Za Crassusa se govorilo da je bio ‘najbogatiji covjek na svijetu’.

Da bi dokazao svoju snagu kao ‘primus inter pares’ Oktavijan je odlucio kazniti clanove urote koja je ubila Julija Cezara na stubistu Senata. Otprilike te iste godine – 43, Oktavijan je odlucio potvrditi moc Agrippe kao svog najpouzdanijeg suradnika, koji je, kao pucki Tribun dospio u Senat. Tako stabiliziran oslonac Oktavijanove vlasti, Agrippa je po svoj prilici uzeo udjela u pomorkoj bitci kod Filipa, uz Oktavijana i Marka Antonija, kako tvrdi Plinije Stariji (v. PS, ‘HN’, VII, 148).

Nakon te pomorske bitke, pravi nered nastaje u povodu Rata za Perusiu (danas Perugia), stari etruscanski grad. Ne vidi se tocno zasto je ta bitka izbila izmedju Oktavijana i Fulvia Antonije, supruge Marka Antonija i njezinog brata Luciusa Antoniusa. No, Taj sukob preuzeo je Agrippa, koji je unovacio cetiri legije veterana iz Etrurije. Prvu bitko dobio je kod lokaliteta Sartia. Nakon poraza kod Sentinuma i Nursie, Lucius Antonius se je zabarikadirao u Perusiji. Godine 40 pr. Kr. Taj rat oko Perusie je priveden kraju. Agrippa je s uspjehom ugusio nekoliko sporadicnih pobuna u srednjoj Italiji.

Nakon dobivene bitke na moru, a i gusenjem pobuna na kopnu, Agrippa je postao dovoljno snazan i pouzdan Oktavijanov najblizi suradnik, kojeg je Oktavijan imenovao praetorom u Rimu. Agrippa je u jeku pobune Sextusa Pompeja, koji je (40.pr.Kr) svojom pomorskom silom kontrolirao Siciliju, Sardiniju, Korziku a pokusao je uspostaviti kontrolu i na Ligurskoj obali, znao da mora poraziti raskolnika oslanjajuci se na slogu u Triumviratu (rogovi u vreci).

Slabost Triumvirata se je pokazala kad su Marko Antonije i Sextus Pompeius simultano ali i koordinirano udarili na talijansku obalu na Juznom moru (Sredozemnom). Agrippa je s uspjehom suzbio Pompejev prepad s mora, a mogao je udariti i na Marka Antonija da iza njega nisu stajale i legije koje su bile odane Cezaru. Stoga je taj konflikt s Antonijem mogao rijesiti samo Oktavijan i to diplomatskim putem. Stvar je bila kriticna jer se je, inace vrlo nepostojanog zdravlja, Oktavijan na povratku iz Galije, razbolio. To je utoliko bilo ozbiljnije sto su Salvidijeve legije bile spremne da – okrenu ledja Oktavianu. Agrippa je uspio navuci Salvidija na tanak led – dovesti ga u Rim, tu ga dati uhapsiti i dovesti pred Senat kao veleizdajnika. Senat ga je odlucio staviti pred sud, ali je Salvidije neocekivano nadjen mrtav. Samoubijen ?

Tada je Agrippa postao Vrhovni zapovjednik Oktavijanovih oruzanih snaga. Tako osnazenog i proslavljenog Agrippu, Oktavijan je imenovao Guvernerom Galije, na doskorasnji polozaj Salvidija. Agripa je zatekao Galiju u kaosu i neredu u kojemu se nije iskristaliziralo domace vodstvo pa je Agrippa postao prilicno brzo njihov posrednik pa i branitelj jer je presao rijeku Rajnu i na germanskom tlu utemeljo cak i Colonia-u, buduci njemacki grad Koeln. Srediste Agrippine Galije postao je Lugdunum (Lyon) do kojeg su zahvaljujuci Agrippi, poput do Rima u Italiji, vodili putevi sa sve cetiri strane Galije.

Nakon tog brzog i temeljitog sredjivanja prilika u Galiji, Oktavijan je pozvao Agrippu da se vrati u Rim, gdje mu je (37.pr.Kr.) dodijeljena cast Konzula. U medjuvremenu je Oktavijan pretrpio nekoliko laksih poraza od Pompejevih pomorskih snaga pa mu je bio potreban Agrippa da ojaca obrambenu moc Republike. A da ojaca Agrippin ugled u Rimu, Senat mu je, ocito pokusavajuci da umanji ugled Oktavijana, ponudio Trijumf, ali Agrippa tu cast nije prihvatio, da ne bi bacio sjenu na Oktavijana. Jer sve sto je Agrippa postigao je bilo ucinjeno na cast Oktavijanu, a ne sebi samome. Bez Oktavijana Agrippa nikad ne bi dospio u visoko drustvo u Rimu !

Problem je u tome sto Rim nije imao znacajnijeg pristanista prema Siciliji radi regrupiranja ratnih ladja. Jer, Cezar je, u svojoj knjizi ‘O galskom ratu‘ priznao da Rim na svojim obalama nema uredjene ratne luke ( v. J.Caesar : ‘De bellogalico’, III,9 : « Rimljani nisu imali pomorske flote ; pojma nisu imali o zasticenim lukama, pomorskim pristanistima i otocima s uredjenim pristanistima », s. 84). Cini se da su buduci rimski pomorski zapovjednici svoje znanje stjecali u Iliriji koja je imala daleko vise iskustva s pomorstvom i pomorskom silom koja stiti kopno. U istom djelu Caesar tvrdi da ni bretonski Veneti nisu priznavali vrhovnistvo rimske vlasti, u cemu im je pomagala jaka pomorska flota. Caesar je morao graditi teske galije u donjem toku rijeke Loire, a pomorce traziti cak u Provansi. S tako spremljenom i opremljenom mornaricom, on je bretonske Venete napao s otvorenog mora i porazio.

Stoga je Venecija bila neovisna o Rimu do Augusta. August je to podrucje, zajedno s Istrom, proglasio ‘Desetom rimskom provincijom‘, ali ta ‘provincija je taj status imala do pada Zapadnog rimskog carstva, nakon cega polako je evoluirala u autonomni entitet, da bi se proglasila Republikom a da nikada nije smatrala da pripada Italiji osim kao posebna i autohtona regija ziveci svojim zivotom. N.B. Herodot u svom djelu tri puta ponovi da su Veneti bili – Iliri. A Italija je do Julija Caesara, dopirala tek do rijeke Rubikon (Alea jahta est!, sto izricito navodi i Plinije Stariji (PS ‘HN’, III. 6,7.).****

Napomenimo ovdje da je Julije Caesar zapoceo pomorski napad na juzne Ilire, u zdruzenoj akciji s Pompejem i Antonijem (u srpnju -48 pr.Kr.), o cemu je Caesar pisao opsirno i u detalje u svom djelu ‘De bello civilo’. Njihov pokusaj osvajanja Skodre zavrsio se je neuspjehom. Nedostajao im je osobito vojni ilirski centar u Durresu (Dracu), gdje se je nalazio arsenal, oruzarnica i ratna rezerva Ilira. Ostalo je, nakon sukoba medju clanovima Triumvirata, jedino rjesenje : nagoditi se s Ilirima koji su u tom dijelu svijeta i dalje imali najjacu pomorsku vojnu silu i – usmjeriti se na raskolnike. A kako to ostvariti ? Koga uputiti k Ilirima da uglavi neku vrstu saveznistva da se zaborave stare raspre ?

A tko bi to drugi mogao biti neko Agrippa ? On je dobio nalog da rijesi taj problem izgradnje pomorskih baza na talijaksoj juznoj obali. Agrippa je najprije prokopao kanal od mora do jezera Lucrin, a onda od jezera Lucrin do jezera Averne : u tim ‘zatvorenim’ bazama stajalo je na privezu ratno brodovlje koje je dopremano iz brodogradilista ubrzanim tempom. Taj lucki kompleks nazvan je Portus Julius, u cast Oktavijana.

Agrippa je dao konstruirati i na ratne ladje ugraditi posebne nove naprave za bacanje projektila na neprijateljske ladje – harpax (odatle ‘harpun‘). Da isprobaju svoje nove ladje i njihovu opremu, Oktavijan i Agripa su oteli od Pompeja otok Stromboli. Prije obracuna s Pompejem, Oktavijan je nastojao obnoviti Triumvirat s Markom Antonijem. S onim s cime je vec raspolagao Agrippa je razradio novu taktiku za pomorske vojne sudare i s velikim s protivnickim plovilima.

Zahvaljujuci novim bojnim plovilima koje je Agrippa dao graditi prostranije po sirini, za njegove ‘harpax-e‘, Agrippa je udario na Pompejevu silu i – dne 02.kolovoza – izvojevao znacajnu pobjedu nad njim kod Mylae na sjevero-istoku Sicilije. Ta pobjeda je omogucila Oktavijanu da iskrca na Sicilijansko tlo tri nove i odlicno opremljene legije. U tim novim odnosima Pompeju je bilo jasno da mora pripremati novi i konacni obracun s Oktavijanom i Agrippom. Bila je to pomorska bitka kod Nauloque, u rujnu i ta bitka je zapecatila Pompejevu sudbinu. Oktavijan je eliminirao neke sporedne prijetnje s mora (Lepidus)

Podvrgnuvsi kontroli svojih trupa Siciliju, Oktavijan se je vratio u Rim kao – gospodar Zapada. Rimski puk ga je docekao s ovacijama, a Senat je Agrippi dodijelio posebnu krunu – u obliku ladje od zlata – odlikovanje koje, kako ustvrdi Cassius Dion, «  nitko drugi nije dobio ni prije ni poslije njega » (v. Roddaz, s.63).

Agrippa i Oktavijan u Dalmaciji

Za latinsku strategiju i taktiku, cini se, vazi ona vojnicka  opreznost: S njima je sve moguce i nista nije sigurno. Kao da nije pala nagodba o miru i uzajamnom postivanju izmedju Dmitra Hvaranina i rimskog Senata, u vrijeme mudre vladavine kraljice Teute, latini su izmislili ‘ilirsko piratstvo’ i pod tom isprikom udarili su na Istru kralja Epulona. Ilirske drzavice zivjele su na autohton nacin, po obicajnom pravu dobrog susjedstva, no znale su govoriti i jednim glasom kad se je radilo o obrani zajednickih interesa prema vani. Tako su, u to ime, sklopili ‘Ugovor o nenapadanju‘ i s Aleksandrom Makedonskim (-338 pr. Kr.), uoci njegova polaska na Aziju (v. Strabon, ‘GE’, VII,3,8), a i s rimskim Senatom u vrijeme kraljice Teute (-226 pr. Kr., v. Polybe) sto dvanaest godina kasnije, a zatim opet na himben nacin s Japodima pa s Batonom, kako zapisase Tit Livije za Japode i Strabon za Batona i Makedonce, itd. Ugovori s Makedoncima odrzali su svoju snagu u vrijeme vjerolomnog napada Rima na Istru, kad su Ilirija i Makedonija bile na istoj strani premda je Rim sve cinio da ih zavadi, sukobi porazi i porobi – najprije ponudom himbenog saveznistva, a onda i vojnim udarima sociusa nomini romani.

I evo, i nakon sto pedeset godina rimske dominacije nad Istrom (godine -35 pr. Kr.) Oktavijan i Agrippa odlucise da krenu u posebnu misiju – u Dalmaciju. Povijesni izvori nam ovdje ne daju ni povoda ni uzroka tom pohodu, ali cinjenica da s Oktavijanom ide u Dalmaciju sam Agrippa – sin Jadrana – ne cudi nas nacin na koji su ih docekali stanovnici Japoda, Liburnije i Dalmacije : zatvorenih vrata koja oni nisu uspjeli otvoriti milom pa pokusase silom. Od Dmitra Hvaranina do Oktavijana Rim zna da su Iliri – kako to zapisa Tit Livije « nepobjedivi ni na kopnu ni na moru » (v.TL ‘HR’, VI, 43), pa su sve cinili da sto milom sto silom podvrgnu ilirsku vojnu silu svojoj volji. Po onoj – koga ne mozes pobijediti, sklopi s njime ugovor o saveznistvu, onda mu radi iza ledja.

Julije Caesar tvrdi u svojoj knjizi ‘De bello galico’ da zapadni, bretonski Veneti nisu priznavali vrhovnistvo Rima a da Rim njih nije mogao napasti s mora jer je u plicaku podignut grad koji nije dostupan ni s kopna pa je taj problem jos veci ako se uzme sirina mora koja ih stiti, a on nije raspolagao s flotom koja bi mu omogucila da s njima izidje na kraj (v. J.C. « De bello gallico, IX. », ). No, upravo radi toga sto Rimljani nisu imali brodogradilista na talijanskom tlu ni luke ni pristanista, a buduci da je obracun s Antonijem predstojao na ulazu u Jadran, trebalo je naci pomorsku silu koja mu se moze suprotstaviti. Tako je Oktavijan poveo Agrippu na vise diplomatski put duz istocne obale Jadrana.

Ocito je da su krenuli iz Istre brodovima i da su niz obalu zastajali na vaznim etapama, da bi tu obavljali pregovore o saveznistvu u obrambenom pothvatu sucelice i to na razini u visini otoka Krfa. Kad se dobro nadnesemo nad one gradove u kojima su kasnije gradjeni spomenici u cast Oktavijana pa i Agrippe, onda cemo uociti da su to bile etape u Ninu, Skradinu, Solinu, Naroni i u Apolloniji. Buduci da to nije bila ekspedicija rimske pomorske sile koja bi imala za cilj osvajanje i pokoravanje silom ratnih brodova jadranske obale na istocnoj strani, a buduci da su imak pridobili saveznistvo u oruzju od Ilira (blizu 400 liburna), stoji tvrdnja da su, nakon pobjede kod Actiuma ilirske sredisnjice dobile neku vrstu nagrade i ocitovanog priznanja u podizanju velebnih spomenika od Pule, preko Nina, Skradina, Solina i Narone, spomenika koji su se malo po malo pretvorili u simbole rimske dominacije u ocima nekih suvremenih nam renegata ilirstva.

Ostatak natpisa MARCI (VIPSANII AGRIPAE) na Zadarskom forumu

Takodjer je potrebno shvatiti, nakon dobro uradjenog posla, odluku Agrippe da se vrati u Rim, dok je Oktavijan otisao sa svojim legijama prema sjeveru do Siscie (Siska) glavnog administrativnog i vojnog uporista Kolapljana i du tu s njima pocme pregovore (milom ili silom) o dopustenju tamosnjeg stacioniranja svojih legija kao na polaznoj bazio za pohode prema istoku. Cini se da to nije islo ni milom ni silom, pak je Oktavijan ostavio tu rijecno brodovlje s kojim je pokusao ali nije uspio osvojiti ni Sisak, a kamo li otvoriti rijecni put – niz Savu – prema Dacanima i Tracanima koje je kanio podvrgnuti Rimskom zakonu. Ocito je da je zbog te greske da ‘pregovara’ silom uz kauciju legija i neuspjeha koji je pretrpio, na povratku prema obali pocinio jos jednu gresku – kad je s vojskom upao sa zapada u Dalmatinsku Zagoru, gdje je dva puta bio ranjen, pak se je povukao i vratio u Rim s pretenzijom da je on u toku susreta s jadranskim Ilirima uspio nametnuti vlast Rima i trazio je trijumf, ali ga nije dobio. Srecom po Oktavijana pa Iliri nisu vjerolomni pa je tek dogovor o ratnom saveznistvu protiv Antonija koji je raspolagao s jakom flotom ‘sociusa nomini romani‘, medju kojima je bio i kralj Judeje Herod, ostao na snazi.

Povijesni izvori koji se odnose na to vrijeme tvrde da grad Solin nije imao potrebe da se tuce s Rimljanima, jer im nitko nista na zao nije ucinio, pa im je ponudio – savez i pocastio ih je kao prijatelje. To Latine nije sprijecilo razbojnistvo legionara, da pljackaju sporedne i udaljenije tvrde gradove po Zagori i u Liburniji. Cini se da je Agripa postigao sto je htio – nagodbu s priobalnom Dalmacijom o slanju ‘liburna’ prema Krfu gdje se Oktavijan sprema uspostaviti branu u slucaju prodora Antonijeve pomorske sile u Jadran te tako opkoliti Italiju i uciniti kraj Republici.

Nakon tog sporadicnog vrsljanja rimskih legija po Dalmatinskoj Zagori, Agrippa se je vratio u Rim, a Oktavijan je nastavio svoje intrige na sjeveru i odlucio je da tamo osvoji Sisciju i tu udari svoje glavno taboriste. No, Oktavijan je dozivio neuspjeh, a Panonci su mu takodjer ponudili saveznistvo i pokusali ga prijateljski urazumjeti. Cini se da je Oktavijan, na povratku perma Jadranu, opet pokusao udariti sa zapadne strane na Dalmatinsku Zagoru, gdje je dva puta ranjen pa je, otisao nazad otkud je dosao nastojeci prosiriti svoju slavu svojim ranama u boju (a jedan ilirski vojnik ga, prema Suetoniju zamalo nije ubio na spavanju (v. Suetonius, ’12 caesara’, Oktavijan August’).

Napokon, postaje nam jasno u cemu se je sastojala Oktavijanova ‘slava’ nakon vrsljanja po Dalmaciji. Premda on tamo nije stigao ni s kakvom pomorskom silom, jer je, kako smo vidjeli u Cezarovoj knjizi ‘De bellogallico‘, nije ni imao. Glavnina raspolozivih ratnih galija dospjela je pod zapovjednistvo Marka Antonija, a te galije radjene su u zemljama izvan Italije ( prema Caesaru, cak u donjem toku rijeke Loire). Najvjerojatnije je da je Oktavijan, zahvaljujuci Agrippi, dobio od Liburna, Dalmana i juznih Ilira trazenu pomoc u vojnom brodovlju uoci obracuna s Markom Antoniem (clanom Trijumvirata…) pripremajuci masivni pomorski prodor na odmetnicke snage Antonija i njegove suloznice, uzurpirane Caesarove supruge – egipatske kraljice Kleopatre. Ma sta on ispricao po povratku u Rim, nista ne ukazuje na to da je on prisilio ilirske zemlje na istocnoj obali Jadrana, da mu daju pomoc slanjem, koja se je sastojala od trista do cetiri stotine liburna (lemboi-a) opremljenih Agrippinim ‘harpax-ima’).

Iliri su u tom sracunavanju imali svoj interes : postici to da ih Rim definitivno ostavi na miru, da zive svoj vlastiti zivot Ilira (slobodnih ljudi) u dobrom susjedstvu sa svima, kako je dogovoreno u vrijeme Dmitra Hvaranina. Osvajacka politika Rima podlijeze unutrasnjim i vanjskim promjenama na vlasti i nema onaj impakt koji ima obrambena politika Ilira, naroda koji je prozivio svoju dugu povijest sjedilackog pucanstva vodjen devizom : « Tudje ne cemo, svoje ne damo ». U povodu nagodbe s Batonom, prema Suetoniju (poglavlju o Tiberiju), Ilirska savezna drzava pokrivala je podrucje « izmedju Norika do Trakije te od Dunava do Makedonije i do Jadranskih obala » (v. Suetonije ‘Dvanaest cezara‘, str.147).

A onda kad su Iliri preuzeli u svoje ruke sudbinu Imperije (dolaskom na imperijalni polozaj Ilira) unijeli su to svoje nacelo i na upravljanje cijelim carstvom : od centralisticke diktature (imperije) nacinili su – savez civilizacija, raznih narodnih skupina i stavili ih pod znak jednakosti kako bi svi imali interes braniti ukupnost radi svoje autonomije i unutrasnje slobode (N.B. To izvorno iransko nacelo, koje su nastavili u Europi Iliri, primijenjeno je na svu Imperiju u vrijeme Dioklecijanovih administrativnih reformi, a i danas se doradjuje u toku razvoja Europske Unije).

Kad su odnosi izmedju Marka Antonija i Oktavijana dospjeli u zonu nepovrata, zaduzen je Agrippa da napusti Rim i da uzme u svoje ruke organizaciju zastite prolaza kroz Otrantska vrata od rimsko-egipatske koalicije Antonija i Kleopatre. To je vec bilo iskusenje cijepanja Rimske imperije na istocni i zapadni dio. To ce se ponoviti u vrijeme pada Rima pod vlast Odoakara (dne 04.09.476 po Kr.). Napuhana i narcisoidna manija rimskih clarissima to nije mogla sprijeciti.

U svojstvu zapovjednika sredisnjeg stozera Oktavijanove vojne sile, Agrippa je uzeo u svoje ruke ostatke sjajne flote kojom je odnio pobjedu nad Sekstusom Pompejem. Marko Antonije je dugo pripremao obracun s Oktavijanom i uspuo je prikupiti pod svoje zapovjednistvo blizu pet stotina plovila raznih dimenzija i posade. I Oktavijan i Antonije, premda u odnosima Triumvirata, odlucili su da se obracunaju, ne sudarom kopnene vojske, nego li – pomorske sile.

Ocito je da Antonije nije vodio racuna o tome na cijoj strani ce biti Iliri, a nije poznavao ni njihovu staru i dokazanu taktiku da namjerno stave pred pramac jednu ‘liburnu’ masivne konstrukcije da je udari rimska teska galija, kako bi s rojem drugih liburna opkolili i s Agripinim harpaxom razorili i zapalili tesko pokretnu i masivnu rimsku galiju. Iscrpljivanje rimske flote u medjusobnom sudaru je odgovarali Ilirima jer su tako mogli odrzati svoju politiku u odnosu na Rim : saveznici – da, kolonizirani – ne ! Taj status je i omogucio ilirskim imperatorima da uzmu sudbinu Imperije u svoje ruke i zadrze je punih 230 godina dominacije nad Carstvom.

Oktavijan i Agrippa su imali manje plovila, a i manje legija na raspolaganju od Antonija i Kleopatre, no raspored snaga i pomorskih i kopnenih Oktavijana i Agrippe bio je postavljen u obrambenoj poziciji. Dolazeci s juga, Antonije i Kleopatra su neko vrijeme oklijevali ocekujuci da ce protivnik prvi zapodjenuti sukob i da se u napadu ispusu, no kako su atmosferske prilike evoluirale u smjeru protivnom juznim vojskama, odlucio je da udari na sjeverne pozicije Oktavijana i Agrippe koji su svoje plovne skupine postavili tako da jedna drugoj priskoce u pomoc ukoliko napadac pokaze vece izglede za uspjeh. Agrippa je najvise djelovao na tome da sprijeci svaki pokusaj pomoci Antoniju i tako iscrpi i demoralizira njegovo ljudstvo, dok su Oktavijan i Agrippa iza ledja imali odlicno opskrbljenu pomorsku bazu na Krfu, a kopnenu nasuprot Krfa na obali sjeverno Nikopolisa, gdje je Oktavijan imao svoj operativni Glavni stan. Znajuci za to, Antonije mu se je narugao, da on u svojoj bazi spava dok drugi za njega vode bitku.

No, u jeku bitke na samom ulazu u Amvrakkikos kolpos (Ambraski tjesnac – u zivom dijalektu naseg otoka Krka, za otvoreno more se kaze ‘kulap‘, sto objasnjava i naziv za ovaj juzni grcki izlaz na otvoreno more – kolpos) ciji su ulaz zaposjele Antonijeve legije, vjetar je tako silovito puhao u ledja Agrippi i Oktavijanu a u lice postrojbi Antonija i Kleopatre da su napokon Agrippini harpaxi odlucili o ishodu bitke – Antonijevo brodovlje je sve vise obuhvatala vatra u tolikoj mjeri da se je posada egipatskog podrijetla jednostavno gusila u vatri, dimu i slanoj vodi zahvacenoj vjetrom.

Agripa je uspio izolirati dio Antonijeve flote kod Patrasa i tu je razoriti. Agrippa je, prema Dionu Cassiusu, otkrio ozbiljnu diverziju skupine plovila Caiusa Sosius-a, saveznika Antonija koji se je upravo spremao da napadne s ledja Oktavijana. Agripa je svojim brzim ‘liburnama’ stigao s ledja diverzantskoj postrojbi Sosius-a i – onesposobio je.

Pokusaj Antonija i Kleopatre da probiju Oktavijanove snage i izidju na otvoreno more je imao znaciti njihovu nakanu da se izvuku iz obruca i ustupe polozaj svojim pomocnim dijelovima flote. Oktavijan udara bas na tu pomocnu silu i postize obeshrabrenje Antonija i njegovu odluku da izidje s admiralskim ladjama iz opasne gungule i tako – pobjegne ako bude morao.

Dne 02.09. -31 Bitka kod Actium-a evoluira nepovoljno po Antonija i Kleopatru koji razvijaju jedra na svojim galijama i uz grcevito veslanje povlace se prema Egiptu. Oktavijan uopce ne drzi do bijega admiralskih brodova protivnika i nastavlja pritisak na njegovu flotu i na kopnene snage. Dolazi do opce dezorjentacije. Buduci da nije bilo zapovjednika koji bi im dali ikakve direktive, Antonijeve snage se masovno predadose Oktavijanu i Agrippi.

Bitku kod Actiuma dobio je u prvom redu Agrippa. U tome se slazu anticki pisci i kronicari. On je razorio raskolnicku vojsku koja je isla zatim da istocni dio Imperije ucini autonomnim i da kasnije, kad dovoljno ojaca, krene na osvajanje i pokoravanje Rima. Tako je Agrippa spasio i Oktavijana i Rim.

To je bila jedna od najsudbonosnijih pomorskih bitaka u povijesti ratovanja.

No, nakon sto je Rim cuo za ishod bitke i iz tjeskobe presao u odusevljenje, Oktavijan je znao da mora dokrajciti protivnika koji je nakon ove izgubljene bitke postao najopasniji neprijatelj Rima. Stoga odluci da krene na ostatke pomorskih i kopnenih snaga Antonija – u Egipat, da im ne dopusti da se restrukturiraju. Oktavijan je htio taj podvig izvesti sam sa svojom pomorskom i kopnenom silom. A Rim je povjerio svojim dokazanim prijateljima Agrippi i Meceni. Oktavijan ih je ovlastio da mogu vladati u ocekivanju njegovog povratka koristeci i njegov osobni imperijalni pecat.

U Egiptu ce August saznati da su i Antonio i Kleopatra pomirili sa smrcu radje nego da padnu u zarobljenistvo.

Oktavijan je opljackao Aleksandriju i iz Egipta dopremio ogromno bogatstvo u tolikoj kolicini da je svaki rimski gradjanin od toga imao kosisti. To je, doduse, prouzrocilo veliku inflacju, ali ne za dugo vremena.

Nakon toga nastala je osveta. Mnoge pristalice Antonija u Rimu i izvan Rima ostase bez svoje imovine – njihova dorbra su razdijeljena Oktavijanovim veteranima. Pomorske snage Rima su ojacane i rasporedjene po rubovima Italije i u Juznom i u Sjevernom moru, pa i oko Kartage.

Oktavijan je raspustio sustav Triumvirata i uzeo svoj sesti konzulat, a Agrippu je imenovao svojim prvim zamjenikom. Na novcicima iz toga vremena vide se glave i Oktavijana i Agrippe.

Oni su namjerno htjeli da svatko bude uvjeren u njihovu solidarnost jer su bili i te kako komplementarni : Oktavijan je bio odlican politicar i diplomat, Agrippa je bio i te kako dobar arhitekt i graditelj velestruktura, a Mecena je bio profinjeni estetik i bogato je pomagao mlade umjetnike, po cemu je njegovo ime ostalo simbolom darezljivog bogatasa ljubitelja duha i kulture. To nije bio neki novi Triumvirat, ali je bio kolegij velikih ljudi koji su ucvrscivali Imperij i podigli Rim na razinu velikog i kulturnog centra u tadasnjem svijetu.

Agrippa je svojim ponasanjem dobio u Oktavijanovim ocima puno povjerenje koje ce ostatu ne samo nenaceto, nego li ce sve vise rasti promocijom Agrippe sve do Oktavijanova zeta i nasljednika. Nakon toga, godine -27.pr. Kr., Senat je dodijelio Oktavijanu naslov Imperatora, a od Oktavijana postade – August ! Nekad neslozni i prekobrojni Senat (imao je u kaoticnim prilikama i do tri tisuce ‘clarissima’) bio je sveden na svoju efektivnu funkciju s oko 600 senatora. Agrippa je dobio nova odlicja – zastavu morsko-plave boje. Posjed Marka Antonija na Palatinu dospjelo je u vlasnistvo Agrippe. August nagovori Agrippu da uzme njegovu necakinju Klaudiju Marcelu za suprugu. Ona mu je -27 pr. Kr., rodila kcerku koji nazvase Vipsania Marcella.

Agrippa postaje veliki graditelj

Cinjenica da je sam uspio dokrajciti obracun s Antonijem i uciniti od Egipta rimsku koloniju, dala je Augustu dovoljno samouvjerenja, da je odlucio eliminirati prepreke rimskoj vladavini na zapadu Imperije – u Galiji i u Iberiji. August je povjerio pune ovlasti nad Rimom Agrippi i Meceni, pa je krenuo (-27.pr.Kr.) na Galiju i Iberiju u niz kampanja koje ce ga zadrzati na ucvrscenju Pax Romanae pune tri godine.

Ovjencan svojim doprinosom Caesarovom djelu na Otrantu – pobjedi raskolnika kod Actiuma, Agripa je odlucio – zahvaljujuci golemom bogatstvu koje je August donio iz opljackane Akeksandrije – da podigne i uljepsa Rim, a ustvari je nastavio s radovima koje je zapoceo u vremenu kad je bio oedulus (gradonacelnik) Rima godine -33 pr.Kr. Agrippa je, zahvaljujuci zgrtanju bogatstva nakon svake pobjede, i u novcu i u velikim povrsinama zemlje a i uzimajuci za sebe njihove rezidencije, kao Antonijevu uz vodopade rijeke Tivoli.

Prvo sto je Agripa poduzeo je – sanacija Poljane boga Marsa. Njegov cilj je bio : izvesti radove na ukrasavanju i sanaciji Rima – dovodnih i otpadnih voda, zatim podizanje velikih spomenika koje u ocima razmazenog puka odrzava iluziju o vjenom miru u Rimu i po njemu dominaciju u svijetu. Treca stvar koju je Agrippa kanio postici – da podigne gradjevine i spomenike u cast Augustu. Pomogao mu je u realizaciji svojih ideja i glasoviti arhitekt tog vremena – Vitruvije.

Veliku monumentalistiku zapoceo je dovrsenjem radova u Rimu, koje je zapoceo Caesar – zamijenio je kamenom drveni dio bedema ‘saepta Julia‘ oko Rima i tu ugradio i gradska vrata od mramora. Sav taj konglomerat je dao ukrasiti monumentalnim skulpturama, gdje su Rimljani izlazili ‘na cist zrak’ i da sretnu jedni druge u opijenosti monumentalistikom.

Da se svidi puku koji je jedini imao pozitivne osjecaje prema Agrippi, on je dao izgraditi za potrebe rimskog puka ‘Thermae Agripinae‘, a uz njih i jedno jezerce u koje je voda dolazila posebnim Agripinim vodovodom ‘Aqua Virgo‘. Radovi na ovom vodovodu trajali su sve do -19 pr.Kr.

U slavu i sjecanje Bitke kod Actiuma, Agrippa je odlucio podici velebnoi hram nazvan‘Pantheon‘, velebno zdanje od kamena i raznobojnog mramora s golemom kupolom.***** No, cini se da je uspomena na Agripu i njegove zasluge brzo kopnila i unatoc Augustovom postovanju svog ‘alter-ega’. Jer, nakon Augustove smrti, uplivna aristokracija je – 80 g. Po Kr. ucinila svoje – i Agripin Pantheon je bio unisten ognjem. Najcudnovatije je kako je jedno zdanje u kojem nije bilo drvene gradje moglo ‘izgorjeti’. Ocito je da je ksenofobija isla do krajnjih granica. Inace ne bi u Rimu nestalo natipsa s Agrippinim imenom, osim na vratima na kojima je njegova sestra Polla (tako se je vec u ono vrijeme nazivao i istarski grad Pula, a tu se moze naci i odgovor na pitanje samog imena zadnjeg istarskog kralja Epulona). No Agripin Pantheon je, godine 125 po Kr., obnovio imperator Hadrijan. On je na procelju Hrama osvjezio naziv Agrippa, ali je rimski puk to nazivao – Hadrijanov Panteon (kojeg je obnovio Hadrijan i koji je, kao takav, do nasih dana ostao uglavnom netaknut, najvjerojatnije stoga, sto je od VII. stoljeca bio pretvoren u – krscansku crkvu).

U medjuvremenu ratujuci po Iberiji, August je ozbiljnije obolio. Poduzeo je dug i naporan put da se vrati i dospio u Rim tesko bolestan i prakticki nepokretan. U tom stanju Agrippa je izvrsio volju Augusta, rastavio se od svoje zene Mercelle i ozenio Augustovu kcerku Juliju, udovicu Marcellusa, ljepotici vrlo ‘samostalnog’ karaktera. Agrippa tako postade zet i nasljednik Augusta koji ga je ovlastio da naslijedi i imovinu i ime kako bi Imperija ostala pod jednim i to zakonitim vladarem. August je stigao u Rim god. 23 pr. Kr.

Julija i Agrippa su se nastanili u velebnoj villi na desnoj strani Tibra, a tu je dao i izgraditi most za brz i lak prijelaz na lijevu obalu. Agrippa je imao godine Oktavijana i Julija je po godinama mogla biti njegova kcer. Mekoputna Julija je bila veliki ljubitelj umjetnosti i njihova rezidencija je bila bogata riznica najbiranijih umjetnina. Sam August je bio zastitnik djece koju ce Julija roditi i koju ce August odmah posvojiti. Rodjenje prvog unuka Oktavijanovog Cajus Lucius Julius CesarVipsanianus (-17 pr.Kr.) je za njega bilo rjesenje nasljedstva covjeka njegove krvi i krvi njegova su-Augusta Agrippe. Iz tog braka rodjena je i kcerka Vipsania Julia Agrippina. Oboje djece u svom nazivu nose naziv roda i Oktavijana i Agrippe.

U nazocnosti svih sluzbenih predstavnika SPQR, August je potvrdio valjanost svih isprava koje je dao i potpisao Agrippa. No, Augustovo zdravlje je islo na bolje. Pa kako je, nakon inspekcije na Zapadu, August bio najavio i svoj put na Istok Imperije, a buduci da mu to zdravstveno stanje jos nije dopustalo, na taj put je otisao Agrippa koji za tu sluzbu dobiva ‘imperium‘ (pune ovlasti) koje nitko na istoku nije jos dobio. Agrippa je odsjeo na otoku Lesbosu i odatle je nastojao diplomatskim putem, sredjivati poteskoce s Partima (Persijom), a s Mitridatom VI morao je uci u ratne odnose i – pobijediti. Tu je rjesenje bilo – pomorska sila.

Agrippa je godine -14 pr. Kr. Isao u Felix Beritus (Beyrut) u inspekciju. Tu ga je dosao (Beyrut) u inspekciju. Tu ga je dosao posjetiti kralj Judeje Herod (Antonijev saveznik i Augustov neprijatelj), koji ga je pozvao da posjeti Jeruzalem. Agrippa je uslisao molbe Zidova da im se da posebno pravo kontinuiteta njihove vjere i obicaja i u grckim gradovima, ali je odbio prisustvovati zrtvovanju pred Herodovim hramom. To je bilo korisno za odrzavanje mira i reda u Palestini. Uz pomoc Ptolomeja I., Agrippa je porazio na Krimu tamosnjeg kralja Mitridata i za to mu je Senat dodijelio pravo na trijumf, sto je Agrippa odbio, jer sve sto cini, on cini da pomogne Augustu, a ne da sebe proslavi.

Tada je na prijestolju Parta (Persijanaca) bio kralj Fraates IV, s kojim je Antonije vodio rat u Armeniji. Tu je Agrippa uredio nagodbu izmedju Augusta i Fraatesa razmjenom zarobljenika : za uzvrat oslobadjanju zarobljenih rimskih legionara na strani Parta i povratak vojnih insignija, August je pristao da oslobodi Fraatesa V, kraljeva sina zarobljenog u medjusobnom sukobu iz godine -53 pr. Kr. U slucaju da je situacija okrenula nepovoljno po Agrippu, Agrippa je pocinio i duga i drugacija djela : on snosi povijesnu odgovornost za istinski genocid koji je u to vrijeme, na zapovjed Augusta, pocinila rimska soldateska u pobunjenoj Kantabriji (Cantabres) na sjevero-zapadu Iberije, gdje je izvrsen pokolj svih odraslih muskaraca.

Kao naknadu za uspjeh na istocnom dijelu Imperije, Agrippa je dobio novi ‘imperium‘ a ujedno i moc Tribuna za narednih pet godina. Tada je izdana emisija novca na kojem je, s jedne strane bio lik Augusta a s druge pak Agrippe. Obadva su imenovani na celo ‘Svecenickog Kolegija’ ( Pontifex Maximus), koji je uveo Julije Caesar. Slijedile su brojne pucke veselice i natjecanja zaprega na Hipodromu. Agrippa je tada dao podici u mjestu Merida na sjevero-zapadu Afrike velicanstvenu Arenu s kazalistem i visebojnim kamenim i mramornim stupovljem (-16 i -15 pr. Kr), dosta dobro ocuvano i u nase dane.

Horacije slavljenjem ovjekovjecuje, u stihovima, ‘novo zlatno doba‘ ( Roddaz, p.145). Njegove ‘Ode‘ bile su stoljecima citane i imitirane. A najpoznatija od njegovih ‘Epistola‘ je ona upucena Augustu, u kojoj pomalo laskavo, usporedjuje Augusta s hrabrim covjekom koji poteze lava za rep a da ga lav ne uspijeva ugristi. Od njega ipak potjecu izrazi : ‘carpe diem‘ i ‘zlatna sredina‘.

Agrippa je bio u neku ruku prototip Vojskovodje koji je morao znati rijesenje svakog problema na koji naidje na operativnom podrucju. Bio je u tom smislu : vrstan govornik, general, admiral, arhitekt, inzenjer, konceptor javnih radova i spomenika, izvrstan pisac, administrator i geograf. To je dio razloga koji su potakli ondasnje umjetnike da mu se dive, kao : Dion Cassius, Velleius Pterculus i osobito.’Bio je to covjek nevidjene hrabrosti, opasnosti su za njega bile izvor nove snage i odlucnosti da ih pobijedi‘ – zapisao je Paterculus (v. Roddaz p.145).

Fatalna zima

Znamo da je Oktavijanu bila prijeko potrebna pomoc Ilira u brodovlju i to je mogao – nasuprot vrlo snaznom Antoniju – postici samo kao i u vrijeme Dmitra Hvarskog : diplomacijom i nagodbom tako da svaki iza svojih ledja pokaze koliku snagu ima da bi nagodba bila prihvacena i ostala trajna. Zato su u primorske krajeve Ilirije posli zajedno i Oktavijan i Agrippa. Oktavijanu je tu Agrippa dobro dosao najvjerojatnije jer je znao jezik kojim govori pucanstvo tih ilirskih zemalja.

Nekad je Rimski Senat uglavljivao sa zainteresiranim zemljama posebne ugovore s vrlo podrobnim klauzulama o sveukupnim odnosima od teritorijalnog protektorata do koordinacije svecenickih komisija, kako j to bilo godine 372 po utemeljenju Rima, kad je potpisan « «Diplomatski ugovor izmedju Rima i Kraljevine Istre ». To je, vjerojatno i prvi poznati diplomatski ugovor koji je jedna ilirska kraljevina sklopila s jednom stranom velesilom.

No, zna se da su se Istrani osjecali zadovoljni pod rimskim protektoratom, ne znajuci da je za Rim to bio samo prvi korak do vojne okupacije. Ta okupacija se je i dogodila godine 173 prije Krista, kad je konzul Junije poveo za sobom na Istru nesto pomorskih snaga iz Ankone, a desetak jakih legija kopnenim putem, da pregazi Istru i porazi vojsku jedne saveznicke zemlje. Cini se da je on pretrpio neuspjeh. No kako nije bio mandatiran od Senata, njegovo osvajanje je moralo biti (simbolicki) svedeno na pravni uzus, pak je Senat tu zadacu povjerio konzulu Klaudiju s 12.000 pjesaka i 600 konjanika. Kako vidimo, Rim je pocinjao s uspostavlanjem ‘saveznistva’ a onda se polako uvukao u zemlje ‘sociorum nomini romani‘ i iznutra ih podlozio prevarom i vojnom silom. Ipak je Istra iz toga izvukla i neke prednosti, u koje spada i istarska senatska obitelj Laecanii.

No, kako je Oktavijan umislio da mora necim navesti Senat da mu da pravo na trijumf, poslao je Agrippu nazad u Rim, a onda je krenuo na sjever – do Siska, da postigne, sam ili milom ili silom, isti rezultat – pravo na stacioniranje veceg broja rezervnih legija oko Siska i zajednicke ekspedicije niz Savu – a na Dacane i Tracane. To mu nije poslo za rukom i zato je, na povratku, upadao u neke dalmatinske utvrdjene gradove da ih pljacka i donese dokaze o svojim vojnim zaslugama. No, u tim pokusajima dobio je dva puta po glavi, a malo je falilo da ga ubije jedan Ilir, i to njegov pomocnik u satoru (v. Suetonije « Oktavijan »).

No, da bi sad postigao pregovorima ono sto August nije mogao silom, Agrippa je krenuo pravac u Panoniju. Povod za to je bio toboznju ‘upad Ilira’ u Istru. Ocito je da se je tu radilo o pripremama za siru vojnu ekspediciju rimskih legija preko medjurjecja (Save i Drave) – prema istoku da pod izlikom saveznistva unovaci Ilire kao vojnike za druge potrebe. Povjesnicar Pierre Cosme smatra da je to bio i pohod Agrippe kod panonskih saveznika kako bi novacio legionare za pohod na Germane na koje je Drusius spremao masivni napad. (P.C. ‘August’,LAP, Paris, s. 206.). U tom pogledu postoji mozda konfuzija, jer je s tom misijom dosao u Panoniju Tiberije i kad su Panonci shvatili da moraju zrtvovati svoju mladost za borbe u Germaniji, onisu odbili takav izraz ‘saveznistva, jer saveznistvo vrijedi u slucaju napada trecih bili na jednog bilo na drugog savjeznika. Iz tog odbijanja i Tiberijeva pokusaja da to postigne silom, izbila je Batonova pobuna te prodor i pustosenje po Italiji (godine 06 – 12 g. po Kr.), koje spominje i Strabon (S. ‘GE’ VII ; 5,3.).

No da bi kako tako pridobio vlasti u panonskom dijelu Ilirije, Agrippa je isao od jednog do drugog vladarskog punkta misleci da se tako moze postici slobodan upad velikog broja legija pod isprikom da idu dalje (trojanska klopka), ali to ni Agrippi nije poslo za rukom. Naime, koliko posla je ucinio, a koliko ne, od ukupnosti planiranog posla stvaranja ‘saveznistva u seriji’, te se ne zna.

Zna se samo to da je Agrippu tu, u Posavini, zatekla zima i to ljuta zima i njega i njegove pratece legije. U toj hladnoci Agripa se je toliko premrzao da je morao sto hitnije krenuti na jug u toplije krajeve. Na jugu se je vrijeme vec ucinilo i on je preplovio Jadran i dosao na tlo Italije. Uspio je doci do rimske pokrajine Campanije gdje je -12 pr.Kr., u svojoj 50.-oj godini – umro. Nakon njegove smrti Julija je rodila posmrce – Marcus Vipsanianus Agrippa Posthumus. Bio je zrtvom ‘dvorskih intriga’ i, cini se, Tiberije je ozenio Juliju da bi mogao eliminirati Posthumusa kao nasljednika Oktavijana Augusta, svog djeda, nakon Tiberijeve svadje s njegovom materom Julijom, koju je uzeo za zenu i s kojom se je brzo rastao, Tiberije je malog Posthumusa razbastinio, razvlastio pa cak ga i prognao iz Rima.

Sva djeca koju je Julija rodila zavrsila su tragicno. Cini se da je nakon Augustove smrti doslo do de-Oktavijanizacije, u cemu je i Agrippa ‘zbrisan’ s niza rimskih natpisa. To je bio mozda posljednji nastup zloce rimske aristokracije koja je dosla glave Caesara, a zbrisala zatim i tragove njegovih nasljednika po krvi. Nema kontinuiteta medju diktaturama. Svaka diktatuira smatra da je sve izmislila i da ce biti vjecita. Najgora od svih diktatura je plutokracija.

August je svom ‘alter’-egu’, preminulom Agrippi, priredio grandioznu ukopnu ceremoniju. Spaljen na bio na Poljani boga Marsa. August je zapovjedio da se Agrippina urna s pepelom polozi u Mauzolej koji je Oktavijan August dao podici za sebe, vjerojatno da ga zastiti i mrtva od ponizavanja. Njegova sestra Polla dala je podici Kapiju u cast Agrippi na kojoj je bila kopirana lijepa geografska karta svijeta « Orbis terrarum », koju da je izradio vojskovodja Agrippa, odlican poznavatelj ondasnjeg poznatog svijeta. Vjeruje se da je na temelju te karte Konrad Peutinger izradio (u XIII st.) svoju Plocu «Peutengeriana tabula itineraria),izradjene prema Agripinoj Karti rimskih zemalja i puteva koji vode ‘u Rim’.

U tom cudnovatom bratstvu po umu i snazi, mogao bi se vidjeti simbol bratstva nacija s obje strane Jadrana. Ilira kao sjedilackih ribara i stocara i oraca, i Latina kao stocara-nomada i osvajaca terena za ispasu. A i jedni i drugi uvijek medjusobno nepovjerljivi i uvijek – pod oruzjem…

*****

Résumé

Les problèmes qui ont suivi à Rome au lendemain de l’autoproclamation de Caius Julius Caesar – dictateur à vie n’ont pas pu etre surmontés par la mise en place du Triumvirat (Caesar, Pompée et le richissime Crassus). Chacun des associés au sein de ce Triumvirat possédait ses forces armées, nécessaires pour faire régner et faisait de sorte à éliminer les autres pour assumer tout le pouvoir réel. L’adversaire principal de Caesar était – l’aristocratie sénatoriale qui avait ses stratèges et ses forces à faire valoir, et en premier lieu Brutus. Antoine n’était pas un allié de Caesar, Pompée, gendre de Caesar s’est brouillé avec son beau-père et ils en sont venus à l’affront près de Farsala,ou Pompee a été battu. Perdant, s’est réfugié en Egypte.

Sachant que l’affront entre les rivaux aura lieu un jour, Caesar préparait déja le terrain sur le plan maritime. Ayant déja en vue l’Egypte et son voisinage du Levant de son coté, il a amorce le rapprochement avec les Illyriens qui disposaient d’une puissance maritime considérable. Caesar a eu l’idée d’envoyer son neveu Octavien avec un excellent jeune stratège Agrippa sans doute originaire d’Istrie, alliée depuis trois siècle de Rome à recevoir une formation supérieure dans l’Ecole navale à Apollonia, sur la cote Illyrienne au bord de la Porte d’Otrante.

Alors qu’Octavien faisait son apprentissage de commandement des forces navales à Apollonia, il a appris que Caesar était assassiné sur les marches du Sénat Romain. Accompagne d’Agrippa, Octavien est aussitot rentre à Rome et a fait tout et vite, avec l’aide de Mécène et d’Agrippa pour endosser l’héritage de César. Devenu cesar lui meme, Octavien n’a pas pu échapper aux intrigues nouées contre Caesar et pour éviter que tous les prétendants au partage du pouvoir ne se trouvent du coté opposé à ses intérets, il a formé, lui aussi un Triumvirat pas moins chancellant que celui de Caesar.

Mais, avec l’ allié génial qu’était Agrippa (son garde de corps et garde fou) qui n’avait aucun dessein de prendre même pas une part du pouvoi (il ne régne pas, il gouverne tout), Octavien est parti à éliminer ceux qui disposaient des forces armées pou faire valoir leurs desseins – assurer le maintien d’autant de pouvoir que cela se peut.

En suivant la politique de Caesar, Octavien , Agrippa a réglé ses comptes avec Pompée pour soumettre à Rome la Sicile comme étape importante de la soumission de l’Est chancellant. Ensuite il est parti avec Auguste chez les Illyriens et a rencontré leurs chefs sur toute la longueur de la cote est de la Mer Supérieure. Après avoir réussi de gagner leur aide en cas de conflit avec ses principaux et redoutable rivaux – Antoine et Cléopatre, Octavien a renvoye Agrippa à Rome et est allé en Pannonie former une association avec ses chefs peu disposés à le suivre dans ces aventures du coté des Daces et Traces et surtout des Germaniques.

Revenu en Italie, et après le succes d’Agrippa dans une série de combats avec les adversaires et dissidents emportés par Agrippa, Octavien a mis toutes ses forces de son coté pretes à combattre. Aussi bien les légions que Caesar avait fait stationner en Macédoine que ses forces navales avec l’aide considérable d’environ trois à quatre cents de libournes (batiments de guerre) illyriennes munies des ‘harpaxi’ inventés par Agrippa. La conflagration entre les forces d’Octavien et d’Antoine ont et lieu au sud de l’ile de Corfou et – Antoine a été battu et a pris fuite en Egypte.

A la reprise des activités diplomatiques d’Agrippa chez les Illyriens et en Pannonie, dans le dessin d’obtenir l’aide militaire illyrienne (bon gré, mal gré) dans l’expédition planifiée contre les Germaniques, Agrippa n’a pas pu supporter le rude hiver du bord de la Save. Rentre d’urgence en Italie, il est mort dans la Campanie l’an -12 av. J.C. À l’age de cinquante ans.

*****

Bibliografija :

1) Jules Cesar : « De la guerre de gaules »,

«  De la guerre civile », Genève, Idegraf 1982. ;

  1. Suetonius : « Douze Césars », éd. Gr. Genève, 1990. ;

  1. Tite Live : « Histoire de Rome », VI, Paris, Garnier, 1859. ;
  1. Pline l’Ancien : « Histoire Naturelle », III, VII,- éed. Dub. Paris, 1848. ;

  1. Dion Cassius : « Histoire Romaine », (XLIX, 14). – www.histoire-fr.com

  1. Strabon – « Geographie », VII., izd. B.L., Paris, 1989. ;

  1. Horace : « Epistolae », – Ch.Georgin, ‘Les Latins’, éd.Hatier, 1952.p.698;

  1. Jean-Michel Roddaz : « Marcuc Vispanius – Biographie »Ec.fr.deRome », 1984 ;

  1. Meyer Reinhard « Marcuc Agrippa – Biographie », W.F.Humphrey press, 1933

1o) Pierre Cosme : « Auguste », éd. LAP, Paris, 2005.

11) Herodot : « Histoires », izd. Jean de Bonnot, Paris, 1975.

BILJESKE :

* – U svom djelu ‘Historia Naturalis‘, Plinije Stariji je zabiljezio : « Sto se tice odstojanja Italije od okolnih zemalja, od Istre i Liburnije Italija je udaljena 100.000 koraka, od Epira i Ilirije 50.000... » (v. III,VI,5.) ;

**- Sam naziv grada na uzvisini Tarsatica, nad uscem Rjecine u more, omogucuje nam da ustanovimo sjedilacku prirodu tamosnjeg stanovnistva (Graii – Gorana), jer taj naziv dolazi od guste trske koja raste u plitkoj slatko-slanoj vodi – trstik ;

***- Uz pomoc plemica Oktavijana, Agrippa je mogao dospjeti na najvaznije polozaje u Rimu, osim u

krug aristokracije, jer sam Agripa nije bio aristokrat. Po Rimskom pravu, neki « doseljenik nije mogao ista propisivati ikojem rimskom gradjaninu », osim ako djeluje pod autoritetom visokog dostojanstvenika, a ne u svoje ime.

****- Fluvius hinc Rubico quondam finis Italiae…(v. P.S. ‘HN ?, III. XX, 1.) ( Rijeka Rubikon nekad granica Italije);

*****- Buduci da je jos Herodot tvrdio da Pelasgi vjeruju u svo nebo i ne daju mu ime ikojeg od bogova, nije li Agrippa htio podici u Rimu svetiste ‘Pantheon‘ svim bozanstvima u nebeskom krugu ? Da mozda zvog toga rimska aristokracija nije dala srusiti taj hram ? Tit Livije nam ostavi zapis da su u porazenoj Etruriji Latini otkrili jedan sarkofag u koji su Etruscani sakrili svoje ‘svete spise’, pa ih, s drugim slicnim etruscanskim zapisima dali javno spaliti u Rimu uz pucku veselicu (v. T.L.’HR’, VI29). Nesto slicno, prema Suetonisusu, ucinio je i Oktavijan . Dao je javno spaliti preko dvije tisuce svezaka s podrucja vjere uglavnom Grka pa i Latina – sve sto nije bilo pisano u slavu rimskih bogova, da od njih zadobije naklonost jedinstvenoscu politeizma … (v. Suetonius « XII Caesars », c. 31.)…

*****

Comments are closed.